Potpuno je jasno da 1. mart nikada neće biti slavljen u cijeloj BiH jer predstavlja paradigmu svih razlika u pogledima na prošlost i budućnost. Može se reći da je, po posljedicama koje je izazvao u samoj BiH, taj referendum uništio ideju ravnopravne zajednice na ovim prostorima.
Priredio: Nenad TADIĆ
Prije 27 godina, 1. marta 1992. godine, održan je nezakoniti referendum na kome su Muslimani i Hrvati, mimo volje Srba, odlučili da odvoje BiH od Jugoslavije i tako izazvali niz incidenata koji će dovesti do međunacionalnih i međuvjerskih sukoba.
Tadašnji lider SDA Alija Izetbegović poručio je u Skupštini BiH da će “žrtvovati mir za nezavisnu BiH”, a ministar spoljnih poslova Haris Silajdžić, visoki funkcioner te stranke, obećao je da će referendum biti održan “sa ili bez Srba”.
Prethodno je održan referendum srpskog naroda u BiH, na kome su Srbi, uz veliku izlaznost, jasno dali do znanja da ne žele da napuste Jugoslaviju, a pogotovo da to ne žele da učine bez svoje političke i teritorijalne autonomije.
Referendum o nezavisnosti trajao je dva dana – 29. februara i 1. marta. Prvi dan, osim Srba, referendum su mahom bojkotovali i Hrvati, tražeći da im se prethodno daju garancije za kantonizaciju BiH.
Nakon usmenog obećanja muslimanskog rukovodstva i pritiska iz Hrvatske, drugog dana su glasali i Hrvati.
Uprkos tome, nije postignuta dvotrećinska većina potrebna za proglašavanje nezavisnosti, ali je Ustav SR BiH opet pogažen, uz podršku stranih mentora.
Isti dan, 1. marta, na Baščaršiji je ubijen srpski svat Nikola Gardović. Svadbena kolona je napadnuta zbog isticanja srpskih nacionalnih simbola.
Mada je ubica odmah bio poznat – nikada nije odgovarao za zločin. Riječ je o Ramizu Delaliću, koji će kasnije nastupiti na ratnoj sarajevskoj televiziji kao heroj. On je imao punu zaštitu tadašnjih muslimanskih vlasti.
U Sarajevu su istu noć osvanule barikade, kao odgovor Srba na flagrantno kršenje zakona i njihovih prava.
Sva kasnija dešavanja samo su posljedica nelegitimnog referenduma, koji je u srpskoj kolektivnoj svjesti ostao kao dokaz loših namjera muslimanskog političkog vrha i izazvao nepovjerenje koje ni do danas nije uklonjeno.
Bošnjački dio Federacije BiH slavi 1. mart kao državni praznik, Hrvati to rade nevoljno i reda radi /kao i kada su izašli na referendum/, a Srbi odbacuju taj datum kao dan početka rata i stradanja.
Potpuno je jasno da 1. mart nikada neće biti slavljen u cijeloj BiH jer predstavlja paradigmu svih razlika u pogledima na prošlost i budućnost.
Srbi na BiH mahom gledaju kao na nametnutu zajednicu i o/p/staju u njoj samo zahvaljujući Republici Srpskoj, u koju su uložili svu svoju istorijsku i političku energiju.
Danas u Republici Srpskoj živi gotovo 97 odsto preostalih Srba u BiH, a u Federaciji BiH ima ih svega tri odsto.
Hrvati nisu zadovoljni svojim ustavnim položajem, smatraju da su neravnopravni i žele veću teritorijalnu autonomiju, prije svega. NJihova podrška nezavisnosti BiH uvijek je bila uslovljena jasnim markiranjem hrvatskih teitorija.
Bošnjaci jedini bezrezervno drže do 1. marta, ignorišući činjenicu da polovina BiH ne slavi taj praznik niti namjerava to da čini.
Prvi mart, koji se slavi u Sarajevu, uz diplomatske prijeme, nije dan zajedništva, već dan apsolutnih razlika i tačka nepovratnog razilaženja naroda i građana dejtonske BiH.
Može se reći da je, prema posljedicama koje je izazvao u samoj BiH, taj referendum uništio ideju ravnopravne zajednice na ovim prostorima.
Začetak bilo kakve moderne BiH minirali su tadašnji islamisti mimikrijski presvučeni u “borce za građansku državu” pod zelenom zastavom SDA.
