Glavni inspektor Ministarstva unutrašnjih poslova /MUP/ Republike Srpske za istrage krivičnog djela ratnog zločina Simo Tuševljak rekao je Srni da su žrtve ratnog zločina u Sarajevu bili i žene i djeca srpske nacionalnosti – više od 300 Srpkinja je silovano, a snajperima i granatama pobijeno je više od 120 djece.
– Prema našim istraživanjima i izvještajima, imamo zadokumentovano oko 300 silovanih žena u Sarajevu, ali mnogo je više žena koje su prošle kroz logore, koje su zatvarane zato što su Srpkinje ili zato što im je neko od rodbine bio na strani Vojske Republike Srpske – navodi Tuševljak.
Tuševljak ističe da su Srpkinje činile najmanje trećinu onih koji su prošli kroz sarajevske logore i da su žene iz logora razmjenjivane za borce takozvane Armije BiH.
– Postoji i takozvana tamna brojka tih žena jer mnoge od njih iz različitih razloga nisu prijavljivale silovanja ni nama, pa čak ni svojim porodicama. Mi smo pokušavali da dođemo do njihovih svjedočenja i da se istraže ti zločini, ali vrlo mali broj žena u odnosu na zločin koji je nad njima počinjen je pristao da govori – navodi Tuševljak.
On otkriva da je na početku rata 1992. godine 90 odsto stanova u kojima su živjeli Srbi pretreseno.
Prema njegovim riječima, policija je dolazila više puta i pretresala im stanove, tražeći navodno oružje, a u stvari su krali i otimali novac i vrijedne stvari, te su potom u te stanove podmetali oružje ili bombe i nakon toga odvodili Srbe.
Nisu bolje prolazili ni oni koji su imali regularne dozvole za oružje.
TRAGA SE ZA OKO 300 NESTALIH SARAЈLIЈA
Tuševljak ističe da se, prema podacima MUP-a, i dalje traga za oko 300 Srba pobijenih po Sarajevu za koje se tvrdi da su nestali.
– Nisu nestali jer Sarajevo nije pustinja ili nepregledna šuma. Oni su pobijeni i sakriveni od strane tadašnjih vlasti u Sarajevu. Čovjek koji bude priveden u policijsku stanicu ne može nestati odatle. Oni su ga ubili, a potom sakrili tragove tog tijela – navodi Tuševljak.
To su, kaže, sve žrtve ratnog zločina.
– Ubijeni su, a potom prikriveni od vlasti da se njihova tijela na pronađu i taj zločin sakrije, a izvršioci prikriju i zaštite. Pomenuću akciju “Trebević” 1993. godine, kada su se u Sarajevu obračunavali sa svojim kriminalnim klanovima. Sa njima su se obračunavali jer im je ponestalo Srba u Sarajevu i srpskog bogatstva – priča Tuševljak.
KAZANI – NA SVE NAČINE FBiH SPREČAVALA UVIĐAЈ
Govoreći o još neprocesuiranom i neistraženom zločinu nad Srbima na Kazanima, Tuševljak naglašava da je, osim civila srpske nacionalnosti koji su ubijeni na toj lokaciji, ubijen i veliki broj pripadnika takozvane Armije BiH srpske nacionalnosti koji su, bez obzira što su bili u toj armiji, odvedeni na Kazane i ubijeni.
– Nikada nisu istraženi ti zločini koji su počinjeni nad pripadnicima Armije BiH – ističe Tuševljak.
On navodi da je danas nemoguće istražiti koliko je Srba skončalo na Kazanima jer je to na teritoriji Federaciji BiH /FBiH/, gdje se na sve načine sprečavalo izvršenje uviđaja.
– Došli smo do podatka da je evidentirano da je kroz mrtvačnicu u bolnici Koševo iz Kazana prošlo 101 tijelo. Prema izjavama očevidaca i Bošnjakinje čiji je ubijeni muž izvađen iz jame Kazani, imamo stravična svjedočenja o zločinima. Ta Bošnjakinja je rekla da je tijelo svog muža pronašla među najmanje 200 leševa koji su izvađeni iz te jame – priča Tuševljak.
On navodi da su tijela sarajevskih Srba bila sakrivena i da je mali broj ekshumiran sa pomoćnog stadiona Koševo, a da do mnogih tijela porodice ni danas nisu došle jer su sakrivena.
– Mnogi leševi su spaljivani, a mi nismo mogli da dođemo do tih lokacija i izvršimo istrage jer nismo imali saradnju iz FBiH – naglašava Tuševljak.
Tuševljak ističe da je oskrnavljen niz spomenika srpske kulture u Sarajevu, poput Kapele “Mlade Bosne” i grobova sarajevskih porodica.
– Na pravoslavnim grobljima u Sarajevu su sakrivani i zakopavani leševi pobijenih Srba. Skrivani su i na drugim grobljima tako da se, recimo, u gornjem sloju nalaze tijela austrougarskih ili njemačkih vojnika, a ispod njih kosti civila srpske nacionalnosti koji su ubijeni u Sarajevu. Na razne načine – bacanjem na smetljišta, deponije skrivani su leševi i sistematski prikrivani zločini nad Srbima u Sarajevu – navodi Tuševljak.
On dodaje da u tome nema sudskih epiloga kao što ih nema ni tamo gdje je evidentan ratni zločin, gdje su lica priznavala ratne zločine.
– Svi su 1995. ili 1996. godine abolirani od tadašnjeg predsjednika Predsjedništva Alije Izetbegovića i pušteni na slobodu – ističe Tuševljak.
Prema njegovim riječima, postojale su organizovane kriminalne grupe u Sarajevu koje su hvatale uglednije Srbe, a onda bi ih za novac, riječ je o desetinama hiljada maraka, oslobađali.
– Slobodu i izlazak na teritoriju koju je kontrolisala srpska vojska Srbi su, takođe, plaćali. Za svoj izlazak i izlazak svojih porodica plaćali su na stotine hiljada maraka. To je još jedan vid zločina koji je bio dozvoljen od te armije i rukovodstva u Sarajevu – podsjeća Tuševljak.
VIŠE OD 120 SRPSKE DЈECE UBIЈENO
Tuševljak kaže da su, prema podacima MUP-a, više od 120 srpske djece žrtve ratnog zločina.
– Riječ je o djeci koju su ubili u Sarajevu ili granatama ili snajperima u dijelovima Sarajeva koje su kontrolisale srpske snage. Sve je to dokumentovano i proslijeđeno Tužilaštvu BiH, a zločine je počinio Prvi korpus Armije BiH – navodi on.
“NEVЈEROVATNO ЈE ŠTA ČOVЈEK MOŽE UČINITI ČOVЈEKU”
Tuševljak kaže da je razgovarao sa stotinama svjedoka ratnog zločina.
– Nevjerovatno je šta čovjek može učiniti čovjeku i na koji način može osmisliti da ga ponizi, maltretira i na koji način će ga ubiti. Najteže je pričati sa ocem djevojčice koja je ubijena iz snajpera. Teško je pričati sa ženom koja je nebrojeno puta silovana. Teško je pričati sa ženom kojoj su stradala djeca iz snajpera ili poginula od granata. Najteže je pričati sa nekim ko je žrtva ratnog zločina, sa nekim kome je neko najmiliji stradao samo iz razloga što se zvao Dušan, Zorica… To su teške stvari, zaista teške stvari. Postoje mnoge tajne koje sam čuo i koje će do kraja života ostati zakopane u meni jer bi odavanje tih tajni nekim porodicama ponovo nanijelo strašni bol – priča Tuševljak.
DVOSTRUKA GOLGOTA – I RATNA I PORATNA: SFOR ЈASNO PORUČIO DA NE MOŽE ZAŠTITITI SRBE
Tuševljak ističe da su sarajevski Srbi doživjeli dvostruku golgotu – ratnu i poratnu.
– Srbi su doživjeli sarajevsku i golgotu nakon potpisivanja mirovnog sporazuma. Oni koji su preživjeli i odbranili dijelove tadašnjeg Srpskog Sarajeva nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma morali su da ga napuste – podsjeća Tuševljak.
On otkriva da je bio neposredni učesnih razgovora sa zvaničnicima Unprofora, odnosno Sfora, i da niko od njih nije garantovao bilo kakvu bezbjednost Srbima koji su živjeli na području Srpskog Sarajeva koje je nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma pripalo FBiH.
– Svi su nam govorili: `Vi morate ići odavde jer vas mi ne možemo zaštititi`. Dakle, u tome svemu postojala je i jasna politika međunarodne zajednice. Srpska stradanja u Sarajevu se moraju pratiti u kontinuitetu. Naime, od 1992. godine veliki broj Srba izašao je iz područja koje je kontrolisala Armija BiH i zadržao se u opštinama pod kontrolom Srba – u Ilidži, Hadžićima, Vogošći, Ilijašu, Grbavici. Svi oni su znali kako su tretirani tamo. Njihovo sjećanje je bilo vrlo svježe i znali su šta ih čeka od onih koji dođu u opštine koje su nakon Dejtona pripale FBiH – podsjeća Tuševljak.
U pregovorima sa Sforom, dodaje Tuševljak, traženo je da u tim opštinama ostane srpska policija da bi narod imao neku zaštitu.
– Međutim, oni nisu ni dozvoljavali da se o tome razgovara ni da se ta opcija razmatra. Taj narod bi, da je ostao, bio potpuno nezaštićen, a Sfor mu je jasno poručio da ga on ne može zaštititi. Srbi su tražili spas na teritoriji Republike Srpske. Spasavali su gole živote jer im niko nije mogao garantovati ni najmanju bezbjednost – ističe Tuševljak.
On navodi da sarajevskim vlastima ni policiji nije padalo na pamet da ponude bilo kakvu bezbjednost i da su odmah nakon iseljavanja Srba iz srpskog dijela Sarajeva u njihove stanove i na njihova imanja došle izbjeglice iz drugih dijelova i zaposjele njihove kuće.
Tuševljak podsjeća da su tada hodali emisari SDA koji su autobusima dovozili izbjeglice iz Tuzle, Zenice i drugih područja, pa i one koji nisu bili izbjeglice da bi zaposjeli srpsku imovinu.
Ti emisari, ističe on, novopridošlima su garantovali da ih niko neće dirati 10 godina, a Srbi su vrlo teško poslije dolazili u posjed svoje imovine koja je uglavnom bila uništena i devastirana.
Govoreći o onima koji su ostajali na tim područjima, Tuševljak kaže da je uslijedio niz ubistava, razbojništava, prijetnji, paljenja imovine, te da su mnogi kasnije pod pritiskom napuštali ta područja.
– Sada su Srbi na svim tim područjima, kao i u samom centru Sarajeva, svedeni na statističku grešku. Ostali su uglavnom ljudi iz miješanih brakova i stari koji nisu imali gdje. Priča o zločinima nad sarajevskim Srbima je beskrajna, potresna i nikad do kraja ispričana – zaključuje Tuševljak.
