TV-dijalog Hadžifejzovića i Latića odisao je atmosferom poraza
Džemaludin Latić je bio član Alijine „robijaške halke“, ideolog SDA i islamski učeniji od ostalih, a i među najekstremnijima. A on je u razgovoru sa Senadom Hadžifejzovićem optužio Aliju što je potpisao Dejtonski sporazum i time indirektno priznao da nije problem u tome što Srpska ruši Dejton, nego što Dejton, pa konsekventno i Ustav BiH, ne odgovaraju Bošnjacima
Kada su Rusi i Kinezi u SB UN blokirali bahato nametanje Šmita za v.p., Dodik je prihvatio loptu i u Srpskoj mu priznao samo status njemačkog turiste. A Incko mu je na odlasku stupidnim zakonom samo dao šlagvort da zaoštri igru… Trebalo je dvije decenije održavati zatečeno stanje i čekati da se sklope međunarodne okolnosti i dočeka „momentum“
Prema više izjava ruskog ambasadora u Sarajevu, Kalabuhova, i portparolke MIP-a Rusije, Marije Zaharove, Rusija daje nedvosmislenu podršku Dodikovim potezima, ali je neophodna koordinacija oko konkretnih rješenja. Postoje indicije da bi Zapad, čitaj SAD, uz svu paradnu halabuku mogao da zažmuri na vraćanje BiH na izvorni Dejton, izuzev jedne od otetih nadležnosti – vojske
Mogući kompromis će se možda tražiti u tome da Srpska odustane od obnove VRS, a da OS BiH trajno ostanu neutralne, ni u NATO ni u ODKB. U svakom slučaju, i to će biti tema o kojoj će se Dodik konsultovati sa Putinom, a najbolje bi bilo da se i ta nadležnost u paketu jednostavno vrati onome kome ustavno pripada
Već do kraja ove godine, kada Hrvati dobiju svoju izbornu jedinicu (Palmer i Šmit rade samo na tome), a Srbi otete nadležnosti, Bošnjaci i asistirajući građanisti svih nacionalonih boja mogu dobiti pragmatično objašjenje iz Vašingtona: „SAD su kreatori i promotori (izvornog) Dejtonskog sporazuma. Vi ste 25 godina uživali svu našu podršku da ga u demokratskom dogovoru sa Srbima i Hrvatima izmijenite. Niste umjeli, ali to je vaš neuspjeh, a ne američki“
Piše: Nenad KECMANOVIĆ
KO GOD je pratio intervju Džemaludina Latića na sarajevskoj TV Fejs, moglo je da mu bude jasno koliko je sati u BiH.
Latić je bio član Alijine „robijaške halke“, ideolog SDA, islamski učeniji od ostalih, uz rahmetli Omera Behmena i rahmetli Hasana Čengića i najekstremniji.
U trenucima kada je Bosna versus bošnjačka vizija BiH, „zbog Dodikovog vraćanja nadležnosti i Čovićeve promjene izbornog zakona zapala u najveću posljeratnu krizu“, voditelj razgovora, Senad Hadžifejzović, pozvao je Latića.
Očigledno je očekivao da će pričom o ličnim iskustvima – od najtežih dana ilegale i zatvora do dolaska na vlast i ratnog pokreta otpora – osokoliti nacionalnu publiku. Dobio je, međutim, odgovore za koje nije krio da su ga iznenadili i razočarali.
Latić je optužio Aliju što je potpisao Dejtonski sporazum i time indirektno priznao da nije problem u tome što Srpska ruši Dejton, nego što Dejton, pa konsekventno i Ustav BiH ne odgovaraju Bošnjacima.
U Srpskoj pak, otkako je shvatila da Dodik misli ozbiljno da dejtonski Aneks 4, iliti Ustav BiH definitivno vrati u Republiku, javnost komentariše: „Bilo bi sjajno ukoliko uspije“.
Nevjerici su doprinijeli spolja sponzorisani entitetski opozicioni mediji podsjećanjem na njegove ranije taktički zaprijećene pa odložene referendume.
Bošnjački političari i analitičari su onda to sladostrastno prepisivali i podsmijevali se njegovom naizmjeničnim iskoracima i povlačenjima pred jedinom supersilom – dok je to još bila.
Malo ko se sjećao da je prva faza Dodikove političke borbe bila posvećena zaustavljanju galopirajućeg procesa sistematskog oduzimanja entitetskih nadležnosti od strane v.p. i Ustavnog suda BiH, i da je to godinama slavljeno kao, prije svega njegov, veliki uspjeh.
Trebalo je dvije decenije održavati zatečeno stanje i čekati da se sklope međunarodne okolnosti i dočeka „momentum“.
„Onih pet minuta“ ili, kako je govorio genijlni organizator Vladimir Iljič, „Juče bi bilo rano, sutra će biti kasno“.
Sporni izbor Bajdena nije slutio na dobro. Olbrajtova, Bugajski i Server su ispred bračnog para Klinton progurali u predsjednički program koordinasan povratak SAD i EU „nezvršenim poslovima“ u Bosni, i to među šest prioriteta.
Uslijedio je sastanak starih prijatelja Bajdena i Merkelove i saglasnost o kroćenju Srpske i razapinjanju Dodika.
U Sarajevu su bili toliko ushićeni da nisu registrovali rane diskretne nagovještaje promjene (Palmer:„Neće iza brda dojahati američka konjica da rješava bošnjačke probleme“), sve do naglog povlačenja iz Avganistana, o kome nisu bili obaviješteni ni zapadni saučesnici, a kamoli beznačajni balkanski trabanti.
Koliko je tek bilo naivno bošnjačko očekivanje da će se SAD, okrenute indo-pacifičkom regionu, trošiti vrijeme, sredstva i koncentraciju da udovolje bosanskim muslimanima.
Kada su Rusi i Kinezi u SB UN blokirali bahato nametanje Šmita za v.p., Dodik je prihvatio loptu i u Srpskoj mu priznao samo status njemačkog turiste. A Incko mu je na odlasku stupidnim zakonom samo dao šlagvort da zaoštri igru.
Zanimljivo, bivši v.p. Petrič, koji je u stalnom aranžmanu sa „Dnevnim avazom“ godinama davao intervjue u kojima je bagatelisao Dodika i miješanje Rusije, tek kandidovanog Šmita vidovito je upozorio da prije sletanja u Sarajevo „razmisli kako da izađe na kraj sa Dodikom i Rusima“.
Nije bilo nepoznato da se u Banjaluci u sav mah priprema gomila dokumenata koje, nakon generalne odluke, svaki napose treba da usvoji Skupština RS, e da bi vlada operativno preuzela, za početak, vojsku, poreze, pravosuđe i obavještajnu službu.
Zato su iz Vašingtona u Bosnu upućeni emisari Palmer, Eskobar, Šole i Šmit uz pratnju izaslanika različitih tijela EU, a sve sa, što usmenim, što pisanim porukama Bajdena i Blinkena, u kojima ili prijete „političkom izolacijom i ekonomskim očajem“, ili prijateljski ubjeđuju da je za Srpsku bolje ono što nije.
Bošnjacima i Hrvatima pak preporučuju dijalog i kompromis. Da se uradi nešto više od toga, prepustili su Evropljanima u evropskom dvorištu.
Razjedinjena EU nije u stanju da integriše ni samu sebe (Bregzit, Mađarska, Poljska), a kamoli da ujedini Bosnu. Ali, kao što SAD više nemaju autoritet jedine supersile na čiji povišen ton su se malim i nejakim tresle gaće, tako ni Njemačka sa Merkelovom u tehničkom mandatu nije imala autoritet da okupi koaliciju većeg broja članica za sankcije Srpskoj i Dodiku.
Jedino što je zbunjivalo jeste višekratno odlaganje istorijske sjednice Narodne skupštine RS.
Govorilo se da će biti održana polovinom novembra, pa 24, pa 28. Tačan datum se ni do danas pouzdano ne zna, ali je najavom Dodikovog puta u Rusiju 30. novembra postalo jasno i zašto. Tome, evo, prethodi odlazak Vučića u Soči, na koji će ga ispratiti Dodik. I dok Vučić u svom stilu veli da ide da Putina zamoli za najpovoljniju cijenu gasa za što jeftiije grijanje građana Srbije, Dačić ga dopunjuje da će naravno biti riječi i o Kosovu i o Srpskoj.
Već prema više izjava ruskog ambasadora u Sarajevu, Kalabuhova, i portparolke MIP-a Rusije, Marije Zaharove, Rusija daje nedvosmislenu podršku Dodikovim potezima, ali je neophodna koordinacija oko konkretnih rješenja.
Postoje indicije da bi Zapad, čitaj SAD, uz svu paradnu halabuku mogao da zažmuri na vraćanje BiH na izvorni Dejton, izuzev jedne od otetih nadležnosti – vojske.
Možda u prvi mah to za Srpsku izgleda manje važno od pravosuđa, poreza i obavještajne službe. Objedinjene Oružane snage BiH ionako su zadržale tri nacionalne komponente u formi srpskog, bošnjačkog i hrvatskog puka, a vrhovnu komandu OS čine tri člana Predsjedništva BiH.
Najzad, u Dejtonu i Ustavu i dalje stoje tri, a ne jedna vojska, pa je tu nadležnost najlakše vratiti na status quo ante. Ipak, obnova VRS naići će vjerovatno na najveći otpor „međunarodne zajednice“.
Evro-atlantske integracije BiH su se u dijelu „evro“ odavno pokazale kao puki mamac za „atlantske“.
Sjetimo se koliko se Dodik rvao sa Bošnjacima i Hrvatima, SAD i EU oko MAP-a da BiH ne bi napravila ni korak bliže članstvu u NATO-u. Zalagao se za demilitarizaciju i naglašavao da će Srpska slijediti Srbiju u vojnoj neutralnosti.
Mogući kompromis će se možda tražiti u tome da Srpska odustane od obnove VRS, a da OS BiH trajno ostanu neutralne, ni u NATO ni u ODKB. U svakom slučaju, i to će biti tema o kojoj će se Dodik konsultovati sa Putinom, a najbolje bi bilo da se i ta nadležnost u paketu jednostavno vrati onome kome ustavno pripada.
Još bolje od najboljeg bilo bi da su bosanski protektori blagovremeno prihvatili činjenicu da BiH naseljavaju tri nacije, tri religije, tri kulture, koje govore dva, a od nedavno i tri jezika, te da ih nije moguće smjestiti u Prokrustovu postelju unitarne države. Štaviše, da ih kolonijalni eksperiment da se ustavnim nasiljem približe sve više međusobno udaljava.
Nije bilo potrebno da čekaju da se promijeni globalni omjer snaga i protraći četvrt vijeka da bi se vratilo na dejtonski početak, koji je donio političko rješenje i time zaustavio rat, a ne obrnuto mir bez rješenja.
Dijalog Džemaludina Latića i voditelja Senada Hadžifejzovića odiše atmosferom poraza zbog izgubljene iluzije o tome da će Amerika napraviti bošnjačku BiH, da će Bošnjaci birati hrvatskog predstavnika, da će „geocidna“Srpska nestati.
Verbalna agresija prema „lošem narodu“ i „gnocidašima“, koje će „Bošnjaci oružjem zaustaviti“, pretvara se u verbalnu autoagresiju.
Džemo: „Alija se nije povukao zbog starosti i bolesti… Omera, Hasana i mene poslije 11. septembra je pred Zapadom predstavio kao ekstremiste da bi na čelo SDA postavio umjerenog rođaka Sulejmana Tihića, e da bi ovaj ustoličio nesposobnog sina mu Bakira“.
A Senad domeće: „Lukavi Dodik hoće da nas navuče da napadnemo eReS pa da mi ispadnemo još i agresori!“
Bakir pak, uklješten između Dodika i Čovića, te lošeg rejtinga među svojima, hvata predah i traži podršku u dijaspori sa Kalajevom bajkom kako u Bosni, zapravo, nema ni Srba ni Hrvata, ni islamizovanih poturica, nego su sve sami potomci „bogumilnih dobrih Bošnjana“.
Elem, sve treba samo privesti tom saznanju i mirna Bosna.
Istim povodom su se oglasili i predstavnici građanista – advokat i ustavni ekspert Nedim Ademović („Secesija je u toku …“) i akademik Slavo Kukić („Ali ne vjerujem da će Amerikanci dozvoliti da Dodik pobijedi dogodine na izborima …).
No, secesija nije u toku jer nije ni namjera Republike Srpske, a da Amerikanci finansijski i Britanci operativno podržavaju opoziciju protiv Dodika – nije ništa novo i nastaviće se.
Prognoziramo da će već do kraja ove godine, kada Hrvati dobiju svoju izbornu jedinicu (Palmer i Šmit rade samo na tome), a Srbi otete nadležnosti, Bošnjaci i asistirajući građanisti svih nacionalnih boja dobiti pragmatično objašnjenje iz Vašingtona.
„SAD su kreatori i promotori (izvornog) Dejtonskog sporazuma. Vi ste 25 godina uživali svu našu podršku da ga u demokratskom dogovoru sa Srbima i Hrvatima izmijenite. Niste umjeli, ali to je vaš neuspjeh, a ne američki“.
Zvuči nekako poznato, a ne djeluje ni neuvjerljivo.
