Džulijan Bordžer otkriva sve tajne lova na haške optuženike
Razlozi preokupacije agenata DIA činjenicom da na Palama ne postoji Apostolska nuncijatura ubrzo su postali jasni. Imali su veze s invazijom na Panamu 1989. i hvatanjem diktatora generala Manuela Norijege, bivšeg špijuna CIA, čija su represija i šverc droge postali toliko očigledni da Vašington nije više mogao da se pravi blesav.
“Foke” su u akciji nazvanoj “Nifty Package” uništile Norijegin avion i njegov čamac, presjekavši mogućnost da pobjegne, ali je diktator otišao u nuncijaturu u Panama Sitiju, gdje je opsada trajala deset dana. Četvrto odjeljenje za psihološke operacije Američkih specijalnih snaga pokušavalo je da ga istjera time što su ka papskoj zgradi uperili velike zvučnike. Uglavnom su se vrtjele pjesme grupe “Guns N’ Roses”. Papski nuncije monsinjor Hose Sebestijan Laboa rekao je Norijegi da ne može da izdrži tu kaznu za uši i priprijetio je da će premjestiti Ambasadu Vatikana negdje drugdje. Norijega se predao 3. januara 1990. i stigao u ruke DEA. Od tada Amerikanci prvo lociraju nuncijaturu u svakom mjestu na kugli zemaljskoj gdje jure bjegunce, da im se istorija ne bi ponovila.
Nemoguća misija
Još jedna stvar povezivala je Norijegu i Bosnu: isti čovjek vodio je obje operacije. Brigadni general Vilijam G. Bojkin, zvani Džeri, bio je neobičan lik. Ostrašćeni evangelista koji je svoju vojničku karijeru vidio kao neku vrstu krstaškog rata. Između Norijege i Karadžića i Mladića, Bojkin je učestvovao u potjeri za kolumbijskim narko-bosom Pablom Eskobarom, kao i operaciji u Somaliji u kojoj je ubijeno šesnaest vojnika „Delta forsa”, a on doživio tešku povredu.
Čitavu operaciju nazvanu “Green Light” Bojkin je vodio iz baze u Štutgartu. Svakoga dana imao je video-konferenciju na kojoj su koordinisali planove. Ali Amerikanci su se suočili s nemogućom misijom. Iako je glavni zadatak bio lociranje i hapšenje Mladića i Karadžića, oni su boravili uglavnom u zoni pod kontrolom Francuza, a Francuzi nisu željeli da sarađuju s Britancima i Amerikancima. U isto vrijeme, general Vesli Klark zahtijevao je da se prvi rezultati vide do kraja 1998. godine. Do tada mora biti hapšenja! To je Bojkina i njegove saradnike okrenulo nečemu što su zvali “voće koje je blizu”. Umjesto potjere za Mladićem i Karadžićem, koja bi sigurno bila završena neuspjehom, Amerikanci će pokušati da ulove neke sitne ribe.
Tri lake mete
Samo jedna od tri “mete” koje su tada nacrtali mogla se nazvati masovnim ubicom. Bio je to Goran Jelisić, koji je u vrijeme svojih zločina u maju 1992. imao svega 23 godine. Prije rata Jelisić je radio kao auto-mehaničar, imao je sitne izgrede i sukobe s policijom, uglavnom u vezi s alkoholom i drogom, ali njegove komšije Muslimani tvrdili su da je iz dobre porodice i da se uvijek prema njima odnosio s poštovanjem. Ali onda je došao rat, i Jelisić je postao čuvar u logoru u Brčkom. Tamo će sam sebi dati nadimak Srpski Adolf, i iz svog “škorpiona” s dugačkim prigušivačem ubijaće žrtve koje je birao nasumice. Na kraju je osuđen za trinaest ubistava, ali vjerovatno ih je izvršio i više. Još jedan kuriozitet postojao je kod ovog Adolfa, on je, naime, bio samo polovina sadističkog para. Njegova djevojka i buduća žena, Monika Karan Ilić, učestvovala je u mučenju u kampu „Luka” kada joj je bilo svega sedamnaest godina. U maju 2013. postala je tek treća žena osuđena zbog ratnih zločina na prostorima bivše Jugoslavije.
Po ovim standardima, zločini ostalih osumnjičenih na Bojkinovoj listi bili su skoro banalni. Stevan Todorović bio je najbrutalniji od svih. Bio je šef Policijske stanice u Šamcu i u aprilu 1992. godine organizovao je deportaciju Hrvata i Muslimana iz ovog mjesta. Do sukoba je u Šamcu živjelo oko 17.000 Muslimana i Hrvata, a nakon rata ostalo ih je svega tri stotine. Sem deportacije, svoje žrtve je tukao, a omiljeni vid torture mu je bio da ponizi zatvorenike tako što će ih natjerati da pružaju oralni seks drugim muškarcima, dok okupljeni gledaju. Zato su ga zvali Monstrum. I zato je bio jedan od prvih koje je Hag optužio.
