Paroh knežički Željko Jevđenić u pitomi kraj Potkozarja stigao je prije tridesetak godina. U parohiji koja obuhvata Knežicu i okolna sela, samo u toku ove godine imao je blizu sto sahrana, a 27 kuća ostalo je pusto i zaključano. Pored mnogo toga što je uradio za svoje parohijane, prije desetak godina organizovao je akciju otimanja od zaborava načina života naših predaka na ovim prostorima. Tako je uz pomoć uvijek dobrih ljudi, pored Hrama Presvete Bogorodice napravljeno etno selo, u kojem se u kući staroj više od sto godina, ambaru i vodenici čuvaju predmeti kojima su se služili naši preci.
Prije desetak, dvadeset godina u Knežici i okolnim selima još uvijek je bilo stogodišnjih kuća i pomoćnih objekata. Stranci su to počeli kupovati, prevoziti u svoje države i od građe naših predaka pravili su sebi egzotične brvnare. Da ne bi sve otišlo u prošlost i propast, paroh knežički Željko Jevđenić pokrenuo je akciju pravljenja etno sela, u kojem će se bar nešto od starine sačuvati. „Vjerovatno da je prošlost ovoga naroda na ovom prostoru nametnula sama od sebe valjda potrebu da ostane za svjedočenje kako su preci današnjih stanovnika živjeli ovdje u Knešpolju. Knešpolje je, kao što znate, prepoznatljivo kroz svoje stradanje od prije 80 godina, a onda ostaci tih ostataka iz poklanog naroda su sakupljeni na ovo mjesto iz mnogih zaseoka Knešpolja sa autentičnim predmetima i svime onim čime su se ljudi služili i što je bio uobičajeni život svakodnevni prije 2. svjetskog rata“, pripovijeda otac Željko
U kući staroj preko sto godina, ambaru i vodenici koji takođe nose čitav vijek na sebi, čuvaju se brojni, isto toliko stari predmeti koji su preci koristili, od drvene kolijevke u kojoj su njivama i poljoprivrednim radovima nosili malu djecu, pa do pluga za zapregu, zaprežnih kola i zaprežnih sanki. Zaprežna kola u to doba bila su jedino prevozno sredstvo, a kada snijeg okuje kuće i imanja, prevozno sredstvo bile su konjske sanke. „Sve je to iz ovih sela Knešpolja, iz Gornje Slabinje, Brekinje, Dvorišta, Studene, odnosno i šire. Predmeti su sakupljani po mnogim selima, po raznim napuštenim kućištima, po onome što su sačuvali ljudi slučajno, ili je ostalo u nekakvim ćoškovima. Motiv je bio da se sačuva način, da se prikaže način življenja. Ako znate da je Knešpolje stradalo do tih granica da je iz moje crkvene opštine samo 1420 djece do 14 godina na najmonstruozniji način ubijeno tokom 2. svjetskog rata, onda možete misliti kako je to bilo sa svim onim što su oni koristili. Preko 90 procenata stambenog i stočnog fonda bilo je uništeno“, kaže otac Željko
OGNjIŠTE JE SVETIŠTE
Stogodišnja kuća u etno selu, u kooj je nekada bilo više od deset članova porodice čuva i ognjište, oko koga se porodica okupljala, svijala i živjela. I dok sjedimo uz ognjišnu vatru na zemlji, kao što su nekada u toj kući bezbroj puta sjeli, otac Željko u ruci drži razbijene gusle i pripovijeda. “Ognjište je svetište. Ove gusle su prvi predmet koji sam pronašao negdje poslije našeg otadžbinskog rata u selu Murati. Gusle, razbijene bez mogućnosti da se koriste, ali sa nevjerovatnim natpisom da su ovo gusle Ilije Majkića iz 1936. godine. U tim Muratima nema Majkića, i malo ko tamo od današnjih stanovnika zna gdje su bila kućišta Majkića. Ostale su samo gusle. Kažu da su svi Majkići pobijeni u 2. svjetskom ratu”
MLADI ZBUNjENI KADA VIDE ČIME SU PRECI RADILI
Pitali smo oca Željka da li dolaze mladi i da li su zainteresovani da vide kako su nam preci živjeli i čime su radili u vrijeme kada nije bilo ni struje, ni bilo kakve tehnologije. Bez tehnike i mašina, sve su radili ručno, a mnogo toga drvenim predmetima. “Oni su ponajčešće zbunjeni. Po svjedočenju starijih ljudi ovo je kuća bogatog čovjeka. Oni kad vide ovu priču skromnosti i šta je tad podrazumijevalo bogatstvo, potpuno su zbunjeni. Kad im kažem da su pojedini od ovoh predmeta koji služe kao nekakvi suveniri, korišteni u svakodnevnom životu i tada su zbunjeni. Možda nam treba malo više vremena i prilike da mladi prepoznaju šta je to prošlost da bi mogli da povlače paralelu sa sadašnjošću. Iako im se za to ne pruža prilika, ne čak ni zbog njihovog htijenja nego zbog onoga što nam se nameće kao način života, koji je dosta surov”.
Paroh knežički Željko Jevđenić uvjeren je da će uvijek biti onih koji će kroz svoj životni put čuvati naslijeđe prošlosti i onoga što je prethodilo svakom budućem vremenu. “Ljudi ipak, kroz školu i životni put, prepoznaju bisere onoga što im može služiti ne samo na sadašnjost nego na vječnost”. izgovara otac Željko, glasom laganim kao da se sa nebesa spustio.
