Čitam na jednom od ovdašnjih portala izjavu jednog sarajevskog profesora ustavnog prava, koji kaže da prema Ustavu BiH može biti donijet samo zakon o načinu izbora troje inostranih sudija u Ustavnom sudu BiH, koje sada imenuje predsjednik Evropskog suda za ljudska prava, a da o svim ostalim pitanjima vezanim za Ustavni sud BiH navodno ne može da se donosi zakon.
PIŠE: Milan Blagojević
Takva izjava ovog sarajevskog profesora korespondira onome što dugo godina neustavno radi Ustavni sud BiH, a to je da taj sud samovoljno sebi pribavlja nešto što mu ne dozvoljava Ustav BiH.
To je tvrdnja tog suda, postavljena kao njegova neustavna ustavna norma u Pravilima Ustavnog suda BiH, prema kojoj su ta Pravila “jedini pravni akt kojim se uređuju pitanja organizacije i postupka pred tim sudom”. Međutim, citirane riječi Ustavnog suda BiH su ozbiljna povreda Ustava BiH i predstavljaju opasnu uzurpaciju ustavotvorne vlasti, jer time Ustavni sud BiH sebe od tumača i zaštitnika Ustava BiH pretvara u njegovog kreatora. Naime, kada Ustavni sud u svojim Pravilima napiše prethodno citirane riječi, onda je njima stvorio svoju normu kakve nema u Ustavu BiH, a kada to radi sud onda time sebi samovoljno pribavlja ustavotvornu vlast, što nigdje u svijetu ustavnosti nije dopušteno. Niti može biti.
Zašto to nije niti može biti dopušteno nijednom ustavnom sudu, pa ni ovom ovdje u BiH?
Razlog leži u nečemu što se već odavno smatra riješenim u nauci ustavnog prava. Radi se o granicama u vršenju ustavne i zakonodavne vlasti, koja u civilizovanom društvu i državi pripada parlamentu, a nikako sudu, pa makar to bio i ustavni sud. A pravna formula za granice u vršenju zakonodavne vlasti od strane parlamenta je veoma prosta. Ona kaže da gornju granicu te vlasti čini ustav, a donju uredba. To drugim riječima znači da parlament u vršenju svoje zakonodavne funkcije ne može da donosi zakone samo o onim pitanjima koja je ustav nekom svojom normom isključivo uredio i time zabranio da ta pitanja dalje budu uređena zakonom, ili, pak, o onim pitanjima za koje je ustav, kao u slučaju važećeg Ustava Francuske, propisao da ih može urediti isključivo vlada svojim uredbama.
Dakle, sva druga pitanja izvan granica navedene (ustavno)pravne formule se pravno propisuju isključivo zakonima parlamenta.
Kada se ova temeljna spoznaja pravne nauke primijeni na Ustavni sud BiH, onda to znači da pitanja organizacije i postupka pred tim sudom trebaju (već odavno) biti uređena zakonom na nivou BiH. Za to postoje najmanje još tri razloga, pored već navedenog.
Prvi razlog leži u činjenici da Ustav BiH nijednom svojom odredbom ne zabranjuje Parlamentarnoj skupštini BiH da donese zakon o Ustavnom sudu BiH. Nije takvu zabranu ni mogao propisati taj Ustav, a još manje reći da ta pitanja može da uređuje samo Ustavni sud BiH svojim pravilima, kada se ima u vidu sve ono što je rečeno o pomenutoj pravnoj formuli kao svojevrsnoj tekovini prava i ljudske civilizacije uopšte.
Drugi razlog je taj što je Ustavni sud BiH zajednička institucija na nivou BiH, predviđena Ustavom BiH, pa je ustavno sasvim jasno, i prirodno, da organizacija i postupak pred tom institucijom budu poslije Ustava BiH primarno uređeni zakonom, a tek onda unutrašnjim pravilima tog suda koja moraju biti u skladu sa tim zakonom.
A treći razlog se zapaža kada se vidi šta je sebi, opet samovoljno, dao za pravo da uređuje Ustavni sud svojim Pravilima. Iz obilja tih primjera navešću sam par njih.
Ustav BiH propisuje pravo na apelaciju protiv presude bilo kog suda u BiH, ali ne određuje u kom roku se ta apelacija može izjaviti. U takvim situacijama se svugdje u civilizovanom svijetu ova ustavna praznina popunjava isključivo zakonom kojim se uređuje organizacija i postupak pred ustavnim sudom, a nikako pravilima tog suda. Jer, sva prava pravnih subjekata (fizičkih i pravnih lica), pa i rok za izjavljivanje apelacije, se propisuju zakonom i samo zakonom parlamenta. A ovdje kod nas je devetoro sudija Ustavnog suda BiH sebi dalo pravo da, suprotno Ustavu BiH, oni propišu rok za izjavljivanje apelacije i da svojim Pravilima kažu da je to 60 dana.
Ili, Ustavni sud BiH je članom 18 svojih Pravila krajnje neodređeno propisao da će odbaciti apelaciju i kada je blagovremena te i ako utvrdi da je došlo do kršenja nekog ustavnog prava apelanta, ako taj sud ocijeni da apelant ne snosi posljedice kršenja tog prava. Ovo bi bilo nedopustivo i da je zakonom bilo propisano, jer ovakve odredbe vode u pravnu nesigurnost i temelj su za arbitrarno postupanje od strane suda.
Ili, članom 113 Pravila Ustavnog suda BiH taj sud je samovoljno propisao da samo on određuje koliko će iznositi plate njegovih sudija. Drugim riječima, za sve ostale funkcionere i zaposlenike u zajedničkim institucijama BiH plate se određuju zakonom Parlamenta BiH, kako i treba, a samo je Ustavni sud BiH izuzet od toga i samo on propisuje plate svojih sudija.
Ima još primjera ovakve samovolje i neustavnog zakročivanja od strane Ustavnog suda BiH u zakonodavnu materiju koja je isključivi domen Parlamenta BiH. Ali i ovih par primjera su, vjerujem, dovoljni da se shvati koliko je Ustavni sud BiH na neustavan način sebi dao “prava” koja mu nikako ne pripadaju prema Ustavu BiH te koliko je neophodno da se rad ove institucije uvede u zakonske tokove, donošenjem zakona o Ustavnom sudu BiH. Tim jednim zakonom trebaju biti uređena sva pitanja koja su sada neustavno uređena Pravilima tog suda, kao i postupak zamjene troje inostranih sudija domaćim kadrom.
